Čovjek se nekako začas navikne na nekoga, pa shvati kako mu ta osoba nedostaje, kad više nije u njegovoj blizini. Tako smo se mi u “Dr Salkić” začas navikli na Jony-ja. Doduše, na ovog plemenitog psa se bilo ko začas može naviknuti, jer se on nekako “sam voli”. Družili smo se skoro tri mjeseca. Stigao nam negdje krajem augusta, u pratnji dobrih ljudi koji su mu spasili život. Ništa neobično kad plemeniti ljudi spase psa, ali kad upoznate te ljude, onda shvatite da ništa u vezi s njima nije obično.
Priča počinje ovako: rođeni Nijemac došao turistički u Bosnu na pet dana i umjesto da stavi tačku na priču, on otvorio novo poglavlje. Zagledao se u Bosanku i sad iznova i iznova dolazi u Bosnu. Prava ljubavna priča između g. Klaus-a Siegfried-a, iz njemačkog grada – po imenu Schwäbisch Hall, i gđe Munevere Delić, iz bosanskog grada – po imenu Zenica. Nije baš da Klaus zna bosanski, niti da Munevera zna njemački, ali to im apsolutno ne smeta da komuniciraju i polako uče oba jezika. U međuvremenu pomogne i Muneverina kćerka Amina Oruć – na engleskom. Ipak, tu najviše svi govore univerzalnim jezikom ljubavi, koji je u centar ovog poglavlja priče stavio povrijeđenog psa, kojeg su pronašli pregaženog, negdje na cesti kod Maglaja. Gospodin Klaus je reagovao odmah i pokušao psu pomoći na razne načine, od momentalnog spašavanja sa mjesta gdje ga je našao, do obilaska različitih odredišta kako bi potražio stručnu pomoć. Pri tome je morao voditi računa da je njegov boravak u Bosni ograničen, pa je to podrazumijevalo obezbjeđenje privremenog smještaja za psa, dok se on vrati iz Njemačke.
Vrijeme je učinilo svoje i nažalost kosti su srasle pogrešno. Pas je doveden u Travnik sa “starim” procesom, sa nogom koju nije mogao ispružiti do kraja i ranom koja je sočila. Dr. Alen Salkić je obavio pregled, odredio terapiju i dao stručno mišljenje. S obzirom da je g. Klausu pas odmah “legao na srce”, te mu je on i dao ime Jony, gajio je nadu da se noga može dovesti u prvobitno stanje, te u toj fazi nije želio preporučene hirurške intervencije. S druge strane, povrijeđen pas nije mogao na putovanje preko granice. Rješenje je bilo ostaviti psa na privremeno čuvanje u Veterinarskoj stanici “Dr Salkić”. I tako je počelo naše druženje i svakodnevni rituali. Jony je dobio svoj smještajni boks koji mu je bio zamjena za klasičnu pseću kućicu.
Prvi ko bi ujutru došao na posao, prošetao bi ga, nahranio, očistio boks. Onda isti postupak nekoliko puta dnevno, a ponekad i noću. Svi smo ga šetali, a on se nikad nije opirao, bunio, ni bijesno lajao zato što se vraća u boks. Umjesto klasičnog lajanja, on bi nekako prigušeno cvilio, tražeći pažnju. Nikad nismo imali sličnog psa. Znate ono kad za nekog kažu “rodio se ko’ gospodin”? E ovaj pas se rodio plemenit, pametan, umjeren. Pretpostavka je da je bio lutalica, ali je očigledno navikao na ljudsko društvo. Nekad nam se činilo da je on sam sebe dresirao, samo što nije govorio, a sve je razumio.
Nije baš bio sretan kad su mu nogu zamotali i jedini nestašluk bi pokazao time što bi u tren oka skinuo zavoj, tako da su veterinari na kraju odustali od pokušaja da to rade, nekoliko puta dnevno. Kao da je htio reći : “Pustite to, proći će samo”. I prošlo je, tj. rana nije više curila, ali noga je trajno ostala u nepravilnom položaju. Čini se da se on pomirio s tim, nije bio nervozan, ljut, agresivan. Možda su ga trebali nazvat “Strpljivi”. Svi smo pričali s njim, tepali mu, navikli da nas dočeka i isprati. Postao je nekako naš. Naravno, kad god se za to ukazala prilika, njegovi spasioci, Klaus i Munevera, su dolazili u obilazak. Bilo je više od očiglednog kako Jony voli Klausa, ljubav je nekako bila u zraku kad bi osjetio da dolazi. Prošao je prvi mjesec, a Jony je i dalje ostao kod nas. Brižni Klaus je tražio da naše nalaze pošalje u Njemačku, ne bi li našao negdje lijeka psu i vratio nogu u prvobitno stanje. Veterinari iz Njemačke su potvrdili bosansku dijagnozu, tako da za sad sve ostaje kako jeste. U međuvremenu, nakon nešto malo više od dva mjeseca, Jony je otišao sa svojim spasiocima u Zenicu.
Epilog priče ćemo saznati u narednom periodu, kad nam bude došao na kontrolu. Do tad smo istovremeno i sretni i tužni. Sretni što smo upoznali jednog karakternog dragulja među psima, tužni što njegovoj nozi nema pomoći. Ipak, vjerujemo da ništa nije slučajno, pa tako ni susret Klausa i Munevere, ni Jony, ni mi, ni ova priča kojoj će život odrediti tačku onako kako bude suđeno…“
